Архиве ознака: Гогољ

Iz knjige “Luđakovi zapisi i druge pripovijesti” (Arabeske)

NIKOLAJA VASILJEVIČA GOGOLJA

PREVELI: Zlatko Crnković, Roman Sovary i Iso Velikanović

PRIREDILA ZA ŠTAMPU: Nada Pavičić Spalatin

Izdanje: MATICA HRVATSKA, ZAGREB, 1965.

                                        ŠINJEL

U odjelu… ali bolje da ne imenujemo u kojem odjelu. Nema ništa mržega od svih mogućih odjela, pukova, kancelarija i uopće svakovrsnih službenih ustanova. Sad već svaki čestit čovjek drži da se u njegovoj osobi vrijeđa cijelo društvo. Sasvim nedavno je, kažu, stigla molba nekoga kotarskog upravitelja policije, ne sjećam se iz kojega grada, u kojoj on jasno izlaže da se krnji ugled državnih ustanova i da se njegovo sveto ime upotrebljava apsolutno uzalud. A u dokaz toga priložio je molbi pregolem svezak nekakve romantične umotvorine, u kojoj se na svakoj desetoj stranici pojavljuje kotarski upravitelj policije pa još uz to na nekim mjestima u potpuno pijanu stanju. Zato, da izbjegnemo svakojake neprilike, bolje da odjel, o kojem se ovdje radi, jednostavno nazovemo nekim odjelom. Dakle, u nekom odjelu služio je neki činovnik, baš se ne bi moglo reći da je bio osobito naočit činovnik, oniska stasa, malko kozičav, malko riđokos, naoko čak i malko slabovid, s malom ćelom povrh čela, s borama na oba obraza i boje lica koju zovu hemoroidalnom … Eh, šta ćemo, kriva je petrogradska klima. Što se tiče čina (jer kod nas se prije svega mora objaviti čin), on je bio, što se naziva vječni tituralni savjetnik,1 kojega su, kako je poznato, do mile volje smijehu i šalama izvrgli razni pisci, što imaju pohvalnu naviku da se okomljuju na one koji ne mogu gristi. Prezime je tomu činovniku bilo Bašmačkin. Već se po samom tom prezimenu vidi da je ono nekoć nastalo od papuče;1

(Riječ „bašmak” znači: cipela, polucipela, cipelica. Rusko „pod bašmakom” odgovara našemu „pod papučom”. (Nap. prev.))

ali kada, u koje vrijeme i na kakav je način nastalo od papuče, o tome se ništa ne zna. I otac i djed, pa čak šurjak, i svi potpuni Bašmačkini, hodali su u čizmama, na kojima su do tri puta u godini obnavljali potplate. Ime mu je bilo Akakij Akakijevič. Ono će se čitaocu možda učiniti nešto neobično i birano, ali se može ustvrditi da ga nipošto nisu birali, nego su same od sebe nastupile takve okolnosti da mu se nikako nije moglo dati drugo ime, a to se dogodilo evo ovako: Наставите са читањем →