Na rubu pameti, Miroslav Krleža

Na rubu pameti je, meni osobno, najdraži Krležin roman. Prvo čitanje romana kod mene je izazvalo pravo oduševljenje. Nikad nisam razumjela izjavu „Krležu je teško čitati“. Ni kad sam bila mlađa, a ni danas. Pitanje je samo želiš li ga čitati. I njega i bilo kojeg drugog pisca. Mučiš, se zastajkuješ, ali put se može savladati. Istina, Krleža zahtjeva erudiciju, nerijetko i poznavanje europskih jezika, s neizbježnim latinskim, ali upravo ta intelektualna provokacija čini osobito važan segment njegova djela. Uostalom, nije li poanta čitanja da nakon toga izađemo duhovno bogatiji, obrazovaniji?

Krležu sam zavoljela još u gimnaziji, preko Glembajevih, pa se moje čitanje njegovih tekstova naprosto nastavilo. Na rubu pameti i Zastave su dva tematski različita romana kojima se uvijek vraćam.

Na rubu pameti je ipak prvi.

Pripovijedanje u prvom licu jednine, bezimeni junak, doktor prava, i jedna apsurdna situacija koja nas svojim razvojem upravo dovodi na rub pameti. Čovjek se zapita je li to moguće. Nažalost, čini mi se da društvo, cjeli svijet u kojemu danas živimo, nikada nije bio bliži  rubu pameti. Možda je, upravo zato, pravo vrijeme da se upoznate sa Krležom, ako to do sada niste učinili.

Krležu ništa tako snažno nije znalo ustalasati, uzburkati ga do dna bića, kao nedokučivost, nepredvidljivost i opakost ljudske  gluposti. Glupost ima značajno mjesto u ovom romanu. Ona unosi dinamiku i na spoljašnjem i na unutarnjem planu djela, ona potiče na razmišljanje o prirodi ljudskog bića, društvenim sustavima koje čovjek prividno mjenja kroz povijest, o relativnosti svih uspostavljenih vrijednosnih sustava, moralnih normi…

Preko niza apsurdnih okolnosti u kojima je glavni junak, upravo antijunak, optužen, pa tako i osuđen i stavljan na margine društva, Krleža je želio prikazati besmislenost, ali i nezadrživu moć ljudske gluposti, koja se vodi nekakvim svojim zakonima, koji, nažalost, najčešće, nepogrešivo postaju općeprihvaćeni moralni i društveni modeli.

Ovo je, nesumnjivo, roman čija aktualnost nikada neće zastarjeti i zato vam ga od srca preporučam.

Zdenka Blaslov

 

 

Na rubu pameti, M. Krleža

Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.

 Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto, što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosječan prerez kroz život bilo kog našeg prosječnog ili istaknutog čovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj vaš Domaćinski zaurlao na mene da budem kuš, izgledalo mi je neukusno da ušutim pred tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! I kada je moja vlastita supruga nakon dvadesetičetvorogodišnjeg braka od mene zatražila da se pokajem, kada po crti svoje najčistije savjesti nisam ništa prekršio, pak nisam imao razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tiče me se, što ljudi oko mene misle, laju ili sanjaju.

S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno. Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti.

U životu svakoga čovjeka postoji takav jedan trenutak što ga romanopisci zovu “sudbonosnim”, a takav svoj fatalni trenutak proživio sam, eto — jesenas bit će tome već dvije godine — i to prosto zato što mi je (danas se više ne sjećam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da kažem ono što sam onog istog trenutka bio pomislio.

Advertisements

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Место за Ваш коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s