Stric Petros i Goldbachova slutnja, Apostolosa Doxiadisa

Zašto je dobro pročitati roman Stric Petros i Goldbahova slutnja, 
Apostolosa Doksijadisa

Preporuka Zdenke Blaslov

Fotografija preuzeta sa http://i.imgur.com/0eVJ38I.jpg?1

Apostolos Doxiadis grčki je romanopisac i matematičar koji je svojim romanom Stric Petros i Golbachova slutnja zasigurno kod mnogih promijenio mišljenje o matematici kao kompliciranoj, složenoj i nezabavnoj znanosti. Sve ono što smo učili o matematici kao takvoj „pada u vodu“ nakon čitanja ovog romana.  Tko je Apostolos Doxiadis? Njegov životopis otkriva, kao što je već rečeno, da je  grčki matematičar koji je već s petnaest godina primljen na njujorško Sveučilište Kolumbija, nakon što je Matematičkom odsjeku predložio izvorni znanstveni rad. Ali osim matematikom Doxiadis se bavi pisanjem, kinematografijom, kazališnom režijom i prevođenjem. Roman Stric Petros i Golbachova slutnja objavljen je 1992. godine.

Roman (tiskan u formatu džepne knjige i ima nešto oko 195 stranica, izdanje Vuković&Runjić, Zagreb, 2001.) podijeljen je  na tri simbolički označena poglavlja, a započinje isprikom jednog matematičara (G.H.Hardy) koji kaže: „Arhimeda će se sjećati i kad Eshila zaborave, jer jezici umiru, a matematičke ideje ne. Besmrtnost je možda smiješna riječ, ali matematičari vjerojatno za nju imaju najviše izgleda, što god to značilo.“

I koliko god nam ove riječi na prvi pogled izgledale netočne, razmislimo li, vidjet ćemo da je Hardy ipak u pravu i da besmrtnost pripada matematici glede univerzalnosti jezika kojem svi težimo (matematika – znanost o veličinama tj. kvantitativnim odnosima i prostornim oblicima stvarnog svijeta).

Stric Petros i Golbachova slutnja svojom matematičko-trilerskom tematikom podsjećaju i na fim Kocka i na roman (i film) Ime ruže u kojima, kao i kod ovog romana, otkrivamo uporedo i draži matematike i draži filozofije. Nije potrebno nikakavo specijalno znanje kako bi se ovaj roman moglo pročitati i uživati u njemu. On vas naprosto tjera svojom dinamikom da ga savladate, pročitate u što kraćem roku i saznate bit te Golbachove slutnje (Golbachov problem postavljen je još daleke 1742. godine i do danas ostaje otvoren, a samo matematičari mogu znati bi li njegovo rješenje donijelo poboljšanje ljudskom postojanju).

I kad, nakon interesantne isprike koja vam u startu zagolica maštu, krenete na put priče Doxiadisa, ne stajete dok ne dođete do kraja.

Stric Petros je upravo fantastičan, osebujan, ekscentričan, impresivan lik, lik zanesenjaka, sanjara kojeg vam je čak lako (barem se meni tako čini) razumjeti i prihvatiti (a da pritom, kao i ja, niste matematičar). No, ono što naveliko privlači kod ovog romana je i činjenica, da u ovoj matematičkoj knjizi upravo nema, nama laicima,  nekih kompliciranih, kao ni beskrajno dugih formula (po čemu pamtimo matematiku iz školskih dana). Priča otvara novu sliku svijeta matematike i tjera vas da zažalite što taj čarobni svijet nije dio vas.

Apostolos Doxiadis započinje priču svojim subjektivnim doživljajem svoga strica Petrosa, koga drže crnom ovcom obitelji jer živi povučeno, u samoći, ne kontaktira ni sa kim iz vanjskog svijeta. Upravo će ta činjenica potaknuti autora (Petrosova nećaka) da se zainteresira za svog strica, ali i svijet matematike koji ga privlači od najranijeg djetinjstva. Glede toga, pisac dolazi u sukob sa svojom obitelji, poglavito ocem. Posjećuje strica, zbližava se s njim, a njegovu radoznalost, u svezi stričeva tajanstvenog života, još više potiče pozivnica Helenskog matematičkog društva adresirana na prof. Papchristos. Od oca saznaje životnu priču svoga strica – Petros Papchristos bio je vrsni matematičar, čudo od djeteta čija matematička odiseja ide od Atene, preko Berlina, Cambridgea, Munchena, Beča, Tirola pa opet Cambridgea, do povlačenja u samoću kuće u malom zaseoku Ekali, danas predgrađu Atene: „Njegov talent, naravno!“ viknuo je moj otac. „Veliki, jedinstveni talent kojim ga je Bog blagoslovio, njegov fenomenalni, neviđeni matematički talent! Jadna ga je budala protratila; ….. zato što je njegova Uzvišena Ekselencija bila zaokupljena Golbachovom slutnjom.“

No, ni nakon tih riječi, piščeva želja za studijem matematike ne jenjava. Tada se u njegovu odluku upliće stric Petros dajući mu zadatak koji mora riješiti kako bi dokazao da je talentiran za studij matematike, jer… Prosječan je matematičar – govorim o istraživaču, naravno, a ne o srednjoškolskom učitelju – hodajuća tragedija… Mathematicus nascitur, non fitMatematičar se rađa, a ne postaje.

Iako ni nakon tri mukotrpna  mjeseca ne uspijeva riješiti zadatak, Apostolos ipak odlazi na studij u Ameriku. Za cimera dobiva neobičnog i nadarenog mladića (možda i jedinog objektivnog promatrača), imenom Sammy, koji mu, čuvši njegovu priču, otkriva kako ga je upravo stric Petros prevario jer mu je za zadatak dao nešto što je nerješivo, ili bar što nitko još do tada nije riješio –famoznu Golbachovu slutnju koja glasi: Svaki parni broj veći od 2 može se prikazati kao zbroj dvaju  prostih brojeva (primbrojeva). Sammy također naglašava (izražavajući svoj subjektivni stav) kako stric Petros preko Golbachove slutnje zapravo prikriva sebe kao lošeg matematičara. Ogorčen i razočaran zbog stričeve prijevare, napivši se, Apostolos piše stricu pismo, na koje dobiva odgovor u kojem stric pokazuje apsolutno razumijevanje njegove ljutne i upućujući ga da se upozna s Teoremom nepotpunosti Kurta Godela, kako bi shvatio njegovo ponašanje. To našem piscu , zbog ljutnje prema stricu, ne pada na pamet. Nakon nekog vremena dolazi kući na praznike i odlučuje posjetiti strica kako bi dobio i usmeno objašnjenje. Ponovo se zbližava sa stricem i sada od njega čuje njegovu životnu priču. Slušajući ga, shvaća kako stric, upravo iz straha, skriva svoja istraživanja u svezi Golbachove slutnje, kako ih ne bi netko drugi iskoristio.

Mnogo je dinamike u dijalozima između pisca i njegovog strica, a iz njih nam postaje jasno da stric Petros sebe ne drži takvim gubitnikom kao što je to mislio Apostolosov otac i cijela stričeva obitelj. On je pred sobom imao jasan cilj – ili uspjeti i postati netko ili pasti u zaborav. Ovo je upravo vodeća misao koja se prepliće kroz cijeli roman. Cijeli je naš život rizik, ako ne pronađemo prave odgovore na važna pitanja. Što želimo? Čemu stremimo? Želimo li ostaviti nešto iza sebe ili proći kroz život kao zaborav? Naravno, ne možemo svi biti stric Petros, ali cilj bi trebali imati, ma kakav on bio, ambiciozan ili ne, svejedno.

Spas od vlastitog ludila u koje se može potonuti u tom znanstveničkom zanosu stric Petros je pronašao u igranju šaha. (Šahovska igra je ispit uma – govorio je Goethe). Igranje šaha pomaže mu da se makne od svog rada, traganja, istraživanja i da počne ponovo spavati. Upravo je šah bio znak kako je stric Petros i u trenucima odmora tražio nešto što će podražavati njegove male, sive moždane stanice.

Međutim, kako je nećak (vođen Sammyijevom idejom da Petros, svojom opsednutošču Golbachovom slutnjom, prikriva poraz i običnost, a i potaknut činjenicom kako su mnogi teoremi nedokazivi, ali ipak istiniti) svog strica okrivljivao, Petros prekida komunikaciju s njim.

No, jednog je dana stric Petros pozvao nećaka telefonom. Otkrio mu je kako je pronašao rješenje i tražio da, što prije, dođe k njemu sa još jednim matematičarom, kako bi to potvrdio.

Kada je Apostolos došao, stric je već bio mrtav. Na njegovom licu je bio zadovoljan osmijeh. „Oko njega su bile razasute stotine potamnjelih zrna graha. Kiša je uništila njegove uredne paralelograme i sad su stajali razbacani po cijeloj mokroj terasi, sjajeći se poput rijetkog dragog kamenja.

Na nadgrobnom spomeniku  uklesane su riječi koje su obilježile život jednog čovjeka – Svaki parni broj veći od 2 može se prikazati kao zbroj dva primbroja.

Cijela priča zapravo završava pitanjem Je li ipak dokazao…?

Možda  bi za nekoga to pitanje bilo važno (za matematičare), a možda je i nevažno (za nematematičare). Ipak, neosporno je važan lik strica Petrosa kojeg tijekom čitanja zamišljamo kao opsesivnog, poluludog čovjeka koji noćima ne spava, ispija litre i litre kave, ispisuje tisuće i tisuće stranica pokušavajući dokazati nešto što možda nije ni važno. (Genijalni um – John Nash)

Ali u svemu tome on ostaje dosljedan sebi, svom izboru i stremljenju i sve to čini cijelim bićem, bez sumnje i kajanja, gotovo kao neki lik iz grčke tragedije.

Dok je, savjetujući svog sina, govorio o svom bratu, stricu Petrosu, piščev otac bio je izričit:

Tajna je života da si uvijek postaviš ostvarive ciljeve. Oni mogu biti lagani i teški, ovisno o okolnostima i tvom karakteru i sposobnostima, ali uvijek moraju biti o-stva-ri-vi! Zapravo, mislim da ću ti na zid objesiti sliku strica Petrosa s natpisom: PRIMJER KOJI TREBA IZBJEGAVATI!

Ove njegove riječi i pred nas kao čitaoce postavljaju ozbiljno pitanje o životnim izborima. Treba li ići putem strica Petrosa ili se, u strahu od neuspjeha i rizika držati u zoni sigurnosti? To svatko treba odabrati sam i bez kajanja.

Roman Stric Petros i Golbachova slutnja svakako je roman koji treba i vrijedi pročitati, ako ni zbog čega drugog, upravo zbog toga što za većinu nas matematika predstavlja školski bauk. Treba prihvatiti da se sa matematičarem u sebi ili rađamo ili ne. Ono što učimo u školi zapravo možemo nazvati računanjem. Ta spoznaja se doima oslobađajuće. Unatoč ozbiljnoj tematici, ova se knjiga lako čita i razumije, pobuđuje u nama duboku simpatiju prema stricu Petrosu, pa čak pomalo i žal u vlastitom biću što matematika nije nas izabrala.

 

Advertisements

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Место за Ваш коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s