„Hadrijanovi memoari” – Marguerite Yourcenar

Marguerite Yourcenar (1903-1987) nesumnjivo spada među najznačajnije književnice modernog vremena. Belgijanka po rođenju, prva članica Francuske akademije, najveći je dio života provela u Americi, a bila je, u pravom smislu, građanka svijeta. Dio njezine književne baštine čine djela o rimskim imperatorima i likovima iz južnoslavenske epike. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1987, a Hadrijanovi memoari donijeli su joj svjetsku slavu.

Roman Hadrijanovi memoari pamtim još iz studentskih dana. Tolika je bila umjetnička  i misaona upečatljivost. Čak i da nema komentara i objašnjenja same spisateljice, na kraju djela, dojam bi bio isti. Ovo je roman koji se ne zaboravlja. 

Tko je Hadrijan? Car Hadrijan je rimski imperator koji će u povijesti ostati zapamćen kao mudrac, filozof, jedan od „pet dobrih careva“ starog Rima. To je car koji je izgradio impresivan zid na sjeveru Velike Britanije kako bi obilježio područje Rimskog carstva, podigao rimski Panteon i gradio ili obnavljao brojne druge građevine u raznim dijelovima Rimskoga carstva. U djelu Marguerite Yourcenar Hadrijana upoznajemo kao vladara, ali i izrazitog ljubitelja umjetnosti i ljepote,  književnika, putnika, pjesnika, ljubavnika, ratnika, a u prvom redu čovjeka koji  niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica, te suvereno, studiozno i superiorno – priča priču. Rezultat svega toga je zasigurno činjenica kako je ovo  jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća.

Ovo djelo, koje je ujedno i roman i povijest i poezija, pozdravila je svjetska kritika kao poseban događaj. Zamišljajući memoare jednog rimskog cara, autorica je htjela „iznutra obnoviti ono što su arheolozi 19. stoljeća obnovili iznutra“. Sudeći nepristrano svoj život čovjeka i svoje političko djelo, Hadrijan ne zaboravlja da će Rim, unatoč svojoj veličini, ipak jednog dana propasti. Ali njegov rimski realizam i od Grka naslijeđeni humanizam potiču ga da osjeća važnost razmišljanja i služenja do kraja. „Osjećam se odgovornim za ljepotu svijeta“, kaže ovaj junak kojega su problemi čovjeka u svim vremenima: smrtne opasnosti koje izvana i iznutra ugrožavaju civilizaciju, potraga za skladnim suživotom između sreće i „božanske stege“, između inteligencije i volje.                                                                                   (iz Predgovora izdanja Otokar Keršovani. d.o.o.1997.)

Hadrijanovi memoari podijeljeni su u  pet dijelova:

• Animula vagula blandula
• Tellus stabilita
• Saeculum aureum
• Disciplina Augusta
• Patientia

Na kraju knjige nalazi se dio koji mnogi neće pročitati, ali vi to nikako ne smijete izostaviti – Radna bilježnica Hadrijanovih memoara i Bibliografska napomena.

Iz Radne bilježnice Hadrijanovih memoara najbolje se vidi koliko je dugo autorica nosila ovaj tekst u sebi, kroz koje je sve faze prolazila, koliko je životnih godina posvetila nastajanju jednog ovakvog djela i koliko je sve to imalo utjecaja i na sam njezin život. Dokaz da dobra dijela ne nastaju lako niti brzo još jednom se potvrdio i u ovom romanu.

Pročitajte ga i ono će postati dio vas kao što je i dio mene već više od trideset pet godina.

Zdenka Blaslov

Nekoliko citata iz „Hadrijanovih memoara“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

-Život mi je protumačio knjige.

 -Najljudskija od svih ljudskih moći: ljudska inteligencija.

 -Da je moje tijelo, taj vjerni drug i prijatelj, pouzdaniji i poznatiji no što mi je to duša, samo podmuklo čudovište koje će najzad proždrati svog gospodara.

 -Obred koji se odigrava dva ili tri puta na dan, a cilj mu je održavati život, svakako zaslužuje našu pažnju.

 -A s vodom koju pijemo iz šake ili na samom izvoru pobožno teče kroz nas najtajnija sol i kiša neba.

 -Vino nas odvodi u vulkanske tajne zemlje u skrivena mineralna bogatstva…pehar vina u zimskoj večeri, u stanju zamora, koji dozvoljava da se odmah pod grudima osjeti njegovo toplo protjecanje, njegovo sigurno i žarko razlivanje duž naših arterija, to je skoro sveto osjećanje, ponekad suviše jako za ljudsku glavu.

 -Cinici i moralisti snažno svrstavaju ljubavna uživanja u takozvana prostačka uživanja, između pića i jela, izjavljujući istovremeno uostalom, jer ih se po njima čovjek može lišiti, da su manje neophodna od onih prvih…

 -S vremena na vrijeme čini mi se da u nekom susretu, u pretkazanju, u određenom razvoju događaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše putova, oni nikuda ne vode – suviše brojne sume ne zbrajaju se! Osjećam lijepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvijek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se vidi u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodređena i neuhvatljiva – kao što je avet.

-Što je drugo naša nesanica do bespomoćna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizma i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova. Čovjek koji ne spava, odbija manje više svjesno da ukaže povjerenje bujici stvari.

-Život mi je bio konj čijim se pokretima prepuštamo, ali tek pošto smo ga ukrotili najbolje kako smo znali i umjeli.

-Ali prvi put je putnik bio u isti mah i gospodar, potpuno slobodan da sve vidi, izmijeni i stvori.

-Tad sam uvidio kolika je prednost što sam nov čovjek, sam, jedva vezan brakom, bez djece, pa gotovo i bez predaka, Uliks bez Itake osim Itake u sebi.

-Svugdje stranac, nigdje se nisam osjećao posve izoliran.

-Nemoj me krivo shvatiti: nisam ja još toliko slab da pokleknem pred tlapnjama straha, gotovo isto toliko besmislenim koliko su besmislene i tlapnje nade, a svakako mnogo mučnije od njih. Ako već treba da se zavaravam, radije ću se zavaravati u samopouzdanju; ništa više neću izgubiti a manje ću patiti.

-Smrt je jedan od trenutaka u kome su tijelo i duh harmonično spojeni: zato je smrt uvijek jedna od privilegiranih pojava u ljudskom životu, izvor metafizičke pobune, ali i želja da se računi života na neki način svedu…

-Po čemu se razlikuje patnja trave koju kose od patnje ovce koju kolju.