Na današnji dan, 9. januara 1908. rođena je Simon de Bovoar, francuska književnica, politička aktivistkinja, feministkinja i filozofkinja čija dela su zasnovana na filozofiji egzistencijalizma. Bila je žena snažnog i prodornog intelekta, a njeno sveukupno delo simbol je emancipacije i afirmacije žene kao ravnopravnog bića u dominantno muškom svetu. Pisala je romane, drame, memoare, eseje. Poznata je po romanima „Svi su lјudi smrtni“,„Gošća“,„Mandarini“… ali i po eseju „Drugi pol“ kojim osvešćuje važnost i ugroženost žene i utemeljuje osnove feminizma.
Iz knjige Simone de Beauvoir Drugi spol
Prevod sa francuskog Mirna Šimat
Izdavač Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.
Postoji jedan dobar princip koji je stvorio red,
svjetlost i muškarca,
i jedan loš princip koji je stvorio kaos, mrak i ženu.
Pitagora
U sve što su muškarci napisali o ženama
treba posumnjati,
jer su oni istodobno i sudac i stranka.
Poulain de la Barre
Simone de Beauvoir Drugi spol
Uvod
(odlomak)
Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. Tema razdražuje, pogotovo žene, a i nije nova. Već se mnogo pisalo o raspravi o feminizmu, danas je gotovo pa zaključena. Nemojmo više o tome… Ipak, o tome se još govori. I ne čini se baš kao da su opsežne gluposti izgovorene tijekom posljednjeg stoljeća rasvijetlile problem. Uostalom, postoji li tu problem? I kakav je on? Postoje li uopće žene? Dakako, teorija o vječnom ženskom još ima pobornika; oni šapću: »Čak i u Rusiji, one su i dalje žene«; no drugi dobro obaviješteni ljudi – a katkad su to ti isti, uzdišu: »Žena se gubi, žena je izgubljena.« Više ne znamo zasigurno postoje li još žene, hoće li ih svagda biti, treba li to željeti ili ne, koje mjesto zauzimaju na ovome svijetu, koje bi mjesto trebale zauzimati? »Gdje su žene?«, pitao se nedavno jedan neredoviti časopis.1 [1 Danas više ne postoji, zvao se Franchise.] No prije svega: što je to žena? Netko je jednom rekao: »Tota mulier in utero: to je maternica.« Govoreći pak o nekim ženama, znalci izjavljuju: »To nisu žene«, iako imaju maternicu kao i ostale. Svi se slažu da ljudska vrsta podrazumijeva i ženski spol. On danas, kao i nekoć, čini otprilike polovicu čovječanstva; a opet nam se govori da je »ženskost u opasnosti«. Bodre nas: »Budite žene, ostanite žene, postanite žene.« Svako ljudsko biće ženskog spola nije dakle nužno žena; u tu svrhu potrebno je biti dijelom tajanstvene i ugrožene stvarnosti – ženskosti. Izlučuju li jajnici ženskost? Je li ona utisnuta na Platonovu nebu ideja? Je li dovoljna šuštava suknja da siđe na Zemlju? Iako se neke žene silno trude utjeloviti je, model ženskosti nitko nikada nije patentirao. Rado ga opisujemo nejasnim i svjetlucavim pojmovima koji kao da su posuđeni iz rječnika proročica. U doba svetoga Tome bit ženskosti činila se jednako pouzdano određena kao uspavljujuće svojstvo maka. No konceptualizam je izgubio na snazi. Prirodne i društvene znanosti više ne vjeruju u postojanje nepromjenjivih entiteta koji bi definirali određene karaktere kao što su karakter žene, Židova ili crnca. One karakter smatraju sekundarnom reakcijom na neku situaciju. Ako danas više nema ženskosti, znači da je nikada nije ni bilo. Znači li to da riječ »žena« nema nikakva sadržaja? To uporno tvrde pobornici filozofije prosvjetiteljstva, racionalizma, nominalizma: žene bi među ljudskim bićima bile samo ono što proizvoljno označavamo riječju »žena«. Amerikanke posebno rado misle da žena kao takva više ne postoji; ako se neka nazadna još smatra ženom, njezine joj prijateljice savjetuju psihoanalizu kako bi se oslobodila te opsesije. O jednom, inače iritantnom djelu, naslovljenom Modern Woman: a lost sex, Dorothy Parker je napisala: »Ne mogu biti objektivna prema knjigama koje ženu tretiraju kao ženu… Moja je zamisao da svi mi, i muškarci i žene, tko god bili, moramo biti smatrani ljudskim bićima.« No nominalizam je pomalo nedostatna doktrina; i antifeministima je lako pokazati da žene nisu muškarci. Žena je svakako poput muškarca ljudsko biće, no takva tvrdnja je apstraktna. Činjenica je da je situacija svakoga konkretnog ljudskog bića uvijek jedinstvena. Odbiti kategorije vječnoga ženskog, crne duše, židovskoga karaktera, ne znači nijekati da danas postoje Židovi, crnci, žene: takvo nijekanje za prozvane ne predstavlja oslobađanje, nego neautentičan bijeg. Jasno je da se nijedna žena ne može bez primisli nastojati smjestiti onkraj svojega spola. Jedna poznata spisateljica prije nekoliko godina nije dopustila da se njezin portret pojavi u nizu fotografija posvećenom upravo ženama piscima. Željela je da je se smjesti među muškarce; no kako bi uživala u toj povlastici, iskoristila je utjecaj svojega supruga. Žene koje tvrde da su muškarci ne zahtijevaju time manje muškog uvažavanja i poštovanja. Također se sjećam jedne mlade trockistice kako stoji na pozornici usred burnog sastanka pripremajući se zamahnuti šakom, unatoč svojoj očitoj krhkosti. Nijekala je svoju žensku slabost, ali je to činila iz ljubavi prema jednom aktivistu kojemu je željela biti ravnopravna. Prkosni stav mnogih Amerikanki dokazuje da ih opsjeda osjećaj njihove ženskosti. I doista, dovoljno se prošetati otvorenih očiju kako bi se zaključilo da se čovječanstvo dijeli u dvije kategorije pojedinaca čiji su odjeća, lica, tijela, osmijesi, ponašanje, interesi, zanimacije, očito različiti. Možda su te razlike površne, možda im je suđeno da nestanu. Sigurno je to da one u ovom trenutku sasvim očigledno postoje. Ako funkcija ženke ne dostaje za definiciju žene, ako je također odbijamo objasniti »vječnim ženskim«, a ipak priznajemo da, bilo to i privremeno, na Zemlji ima žena, moramo si postaviti pitanje: što je žena?
Samo izricanje pitanja odmah mi sugerira prvi odgovor. Znakovito je to što ga uopće postavljam. Muškarcu ne bi palo na pamet pisati knjigu o jedinstvenoj situaciji u kakvoj se unutar čovječanstva nalaze muškarci2. [2 Izvještaj Kinsey se primjerice ograničava na definiranje spolnih karakteristika američkog muškarca, što je sasvim druga stvar. ]
Želim li se definirati, prvo moram izjaviti: »Ja sam žena«. Ta istina čini temelj na kojemu će se izgraditi svaka druga tvrdnja. Nijedan muškarac se nikada ne postavlja ponajprije kao pojedinac određenog spola: to da je čovjek se podrazumijeva. Formalno, u općinskim registrima i izjavama o identitetu, rubrike muško i žensko pojavljuju se kao simetrične. Odnos između dvaju spolova nije odnos dvaju elektriciteta, dvaju polova. Muškarac istodobno predstavlja i pozitivno i neutralno do te mjere da se na francuskom kaže »les hommes« za ljudska bića, s obzirom na to da se pojedinačno značenje latinske riječi »vir« prilagodilo općem značenju riječi »homo«. Žena predstavlja negativ – tako da joj je svako određenje nametnuto kao ograničenje, bez reciprociteta. Znala sam se živcirati tijekom apstraktnih rasprava kada bi mi muškarci govorili: »Mislite to jer ste žena.« No znala sam da mi je jedina obrana odgovor: »Mislim tako jer je to istina«, čime bih eliminirala svoju subjektivnost. Nije dolazio u obzir odgovor: »A vi mislite suprotno jer ste muškarac«, jer se podrazumijeva da činjenica bivanja muškarcem nije posebnost. Muškarac je u pravu bivajući muškarcem, a žena je ta koja je u krivu. Praktički, jednako kao što je za antiku postojala apsolutna okomica prema kojoj se definirala kosa crta, postoji apsolutni ljudski tip, a to je muški tip. Žena ima jajnike, maternicu, te posebne uvjete koji je zatvaraju u njezinu subjektivnost. Često se kaže da ona razmišlja hormonima. Muškarac nadmoćno zaboravlja da su i u njegovoj anatomiji hormoni, i testisi. On svoje tijelo shvaća kao izravnu i normalnu vezu sa svijetom vjerujući da ga je pojmio u svojoj objektivnosti, dok tijelo žene smatra otežalim svime što ga specificira: smatra ga preprekom, zatvorom. »Ženka je ženka zbog određenog manjka svojstava«, govorio je Aristotel. »Ženski karakter treba sagledavati kao karakter pogođen prirodnom manjkavošću.« Sveti Toma pak izjavljuje da je žena »nesavršeni muškarac«, »usputno« biće. To simbolizira priča o Genezi u kojoj se Eva pojavljuje izvučena, prema Bossuetovim riječima, iz »suvišnog Adamova rebra«. Čovječanstvo je muško i muškarac definira ženu ne po njoj samoj nego u odnosu na njega; ne smatra je se autonomnim bićem. »Žena, relativno biće…«, piše Michelet. Slično tvrdi i Julien Benda u Rapport d’Uriel: »Muško tijelo ima smisao samo po sebi, bez obzira na tijelo žene, dok se potonje čini lišeno smisla ako se ne pozovemo na muško… Muškarac se poima bez žene. Ona se ne poima bez muškarca.« I ona nije ništa drugo nego ono što muškarac o njoj odluči; tako je se naziva »spolom«, tvrdeći time da muškom ona suštinski figurira kao spolno biće: za njega je ona spol, dakle apsolutno je spol. Ona se određuje i razlikuje u odnosu na muškarca, a ne on u odnosu na nju. Ona je neesencijalno nasuprot esencijalnome. On je Subjekt, on je Apsolut: ona je Drugo.
. . .
knjigoljupci 