Ivana Brlić Mažuranić: Priče iz davnine

U čast čarobnici pripovedanja, Ivani Brlić Mažuranić, koja je preminula na današnji dan.

Šuma Striborova 

I.

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao, da je ono šuma začarana i da se u njoj

svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka — svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.

— „Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio“, — odgovori momak od šale.

— „Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću“, — pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka.

Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila lepirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

— „Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!“ — reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na

nju i da je viknuo: „Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam“, postala bi

djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv momčić, pak ga bilo stid, da joj ne ispuni

želje, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima.

Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom

i pazio majku kao ikonu.

— „Evo, majko, snahe“, — reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.

— „Hvala Bogu, sinko“, — odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima.

Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu:

— „Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!“

Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: „Moja majka mora da je vještica.“ I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, a snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

— „Nema puta na onu visinu“, — reče starica.

— „Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje“, — reče snaha.

Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života.

Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: „Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.“

No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki:

— „Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za

ručak.“

— „Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero“, — odvrati baka.

— „Radovat će se šaran, propadneš li s njime“, — reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još neće da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grješan.

— „I bolje da poginem“, — pomisli baka i ide po ledu.

Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

— „Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.“

I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju.

Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

— „Bože moj, pomozi mi!“

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava

jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svežanj triješća.

— „Hoćete li, bako, kupiti luči?“ — pita djevojče.

— „Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić“, — reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka okrpa djevojčici rukav, a djevojka joj dade svežanj luči, zahvali joj milo i ode dalje, radosna što joj rame ne zebe.

***  Ostatak priče,  i još mnoge druge,  potražite sami.