Архиве ознака: Croatian literature

Dobriša Cesarić, Mrtva luka

Na današnji dan, 18.12. 1980.  umro Dobriša Cesarić, moj omiljeni hrvatski pesnik. Umeo je kao retko ko da slika rečima. Njegove pesme su poput prizora iz života koji su se u prolazu zadržali u našem oku, da bi nam se potom vraćali u sećanje da o njima razmišljamo, tražimo im uzroke, ugrađujemo ih u svoj pogled na svet… Svaki susret sa njegovom poezijom ostavlja jedan dubok i trajni utisak i malo ko zaboravi  stihove poput onih iz „Balade iz predgrađa“, „Oblaka“, „Pjesme mrtvog pjesnika“… U njegovim kratkim pesmama često se sliva  čitava lepeza različitih  lirskih vrsta i zato ih rado dajem svojim učenicima kao primer. Sa vama danas delim „Mrtvu luku“. Možda njen sadržaj nekoga trgne i opomene i podstakne da podigne jedro i zaplovi u susret životu. 

Mrtva luka

Znam: ima jedna mrtva luka,
i ko se u njoj nađe
čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječno snivaju
kako se brodi,
al njihova sidra mirno počivaju
u plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
a plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
i – stoje.

 

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

„Kafkin prijatelj“, Miro Gavran

Miro Gavran se često u naslovima svojih romana ili drama služi poznatim imenima, što na prvi pogled, u nama stvara dojam da u djelu mora biti riječ o nečemu što već znamo. Tko, recimo, ne zna, ako je ljubitelj književnosti, tko je bio Kafkin najveći prijatelj? I onda – nešto neočekivano. Fantastična mašta Mira Gavrana stvari postavi na način koji nas natjera da, kad već otvorimo njegovu knjigu,  ne odustajemo dok je ne pročitamo u jednom dahu. Imam osjećaj kao da se Gavran ponekad koristi poetikom E. A. Poa, koji je govorio kako treba pisati tekstove od sto redaka jer je to količina teksta koja se može pročitati odjednom. Gavran se, kao što znamo, ne pridržava pisanja u sto redaka, ali zato ima neku skrivenu spisateljsku tajnu i  magiju riječi kojom nas tjera da tekst pročitamo u jednom  dahu. Čitalački afiniteti su različiti, ali tako je barem kad sam ja u pitanju. Svaki Gavranov tekst me na određeni način oduševi. Moram priznati kako nisam ljubiteljica suvremene pisane riječi, uvijek mi tu nešto nedostaje, uglavnom misaonost na koju sam navikla u nešto starijoj književnosti, ali to uvijek pravdam činjenicom kako svijet danas živi brže, pa ni čitatelji nemaju mnogo vremena, smirenosti i koncentracije za čitanje dugih i detaljnih opisa, reminiscencija, refleksija… Držim, dakako, da ima i suvremenih hrvatskih književnika koji svakako zavrjeđuju pozornost i hvale vrijednu riječ iz ovog ili onog razloga, ali predugo bi trajalo kada bih sada svaku misao o tome razlagala. No, činjenica je da je malo njih doprlo do mene tako kako je to uspio Miro Gavran. Svaki put kada pročitam neki njegov tekst osjećam da mi je cijelo biće ispunjeno na neki vrlo suptilan način. Nema u njegovim romanima one silovite i snažne mudrosti ili filozofije koje će vas ostavljati bez riječi kao kod Krleže, Andrića, Selimovića, ali postoji ona tanka nit koja vas magično veže, da o njegovim tekstovima dugo potom razmišljate. Čudesna je lakoća Gavranovog pripovijedanja i magični su zapleti kojima nas iznenadi kada najmanje očekujemo, na način koji najmanje očekujemo, otvarajući potom završetak koji nas ostavlja u dilemi i dugom preispitivanju u namjeri da sami dokučimo pravi smisao takvog kraja. Njegovo poznavanje materije o kojoj piše je izvanredno, ali ono što svemu dodaje posebnu čar je vještina kojom nas namjerno ostavlja u nedoumici što je tu stvarnost, a što umjetnička nadgradnja. U trenu nam sve može izgledati kao stvarnost o kojoj smo već nešto znali, a sada smo to zahvaljujući Gavranovom interpretiranju samo nadopunili. A i ne mora biti tako. Stvarnost se tako relativizira, a čitatelj se intelektualno provocira da promišlja i istražuje. Наставите са читањем

1 коментар

Објављено под Кутак за читање

Ivana Brlić Mažuranić: Priče iz davnine

U čast čarobnici pripovedanja, Ivani Brlić Mažuranić, koja je preminula na današnji dan.

Šuma Striborova 

I.

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao, da je ono šuma začarana i da se u njoj

svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka — svakome po zasluzi.

Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.

— „Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio“, — odgovori momak od šale.

— „Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću“, — pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka.

Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila lepirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik. Наставите са читањем

1 коментар

Објављено под Кутак за читање