Letnji dan. Omorina. Vreme se zaustavilo. Nigde žive duše. Jedino kod nas pršti od životne radosti. Širom otvoreni prozori i vrata, prijatna muzika, smeh. Okolo razbacani albumi sa slikama. Reči pljušte. Pa ustuknu pred naletom osećanja. Dugo se nismo videli. Toliko toga se dogodilo u međuvremenu.
– Gospoja, gospoja!
Izlazim da vidim ko to doziva, barem onaj vidljivi deo mene. Onaj nevidljivi još uvek sedi na kauču u dnevnoj sobi i učestvuje u razgovoru. Scena je nadrealna. Upekla zvezda. Gori asfalt. Slika treperi. Zaglušujući zvuk zrikavaca. Zaklanjam oči od sunca.
– Imate li neke stare postole za mene, moje su se pokidale. Ne mogu bosa.
– Koji broj? – pitam.
Pogledam oko sebe. Cipela koliko hoćeš: Sanjine, Damirove, Tamarine, moje. I mamine drvene natikače sa malom štiklom i šljokicama, baš kakve je volela. Kad ih pogledam, vidim u njima mamino stopalo sa nalakiranim noktima. Ne mogu. Ne mogu ih dati.
Lakonski se izvinim ženi: – Ne, nemam. Žao mi je. – i vratim se i nastavim tamo gde sam maločas stala.
Kasno te večeri, kad se sve umirilo i polegalo, otvorim mašinu za šivenje i na mene se obruše cipele, na desetine. Niko ih nikada neće obuti. Pred očima mi se odmotavao film, kadar po kadar. I ta žena, koja je došla niotkuda. Kao božji izaslanik koga nisam prepoznala. Kao iskušenje. Kao ispit. Nisam položila.
Darinka Kovačević

Ftografija pozajmljena sa: http://www.index.hr/xmag/clanak/istrazivanja-cak-21-posto-zena-nikad-ne-baca-svoje-stare-cipele/549836.aspx