Propuštena prilika

Letnji dan. Omorina. Vreme se zaustavilo. Nigde žive duše. Jedino kod nas pršti od životne radosti. Širom otvoreni prozori i vrata, prijatna muzika, smeh. Okolo razbacani albumi sa slikama. Reči pljušte. Pa ustuknu pred naletom osećanja. Dugo se nismo videli. Toliko toga se dogodilo u međuvremenu.
– Gospoja, gospoja!
Izlazim da vidim ko to doziva, barem onaj vidljivi deo mene. Onaj nevidljivi još uvek sedi na kauču u dnevnoj sobi i učestvuje u razgovoru. Scena je  nadrealna. Upekla zvezda. Gori asfalt. Slika treperi. Zaglušujući zvuk zrikavaca. Zaklanjam oči od sunca.
– Imate li neke stare postole za mene, moje su se pokidale. Ne mogu bosa.
– Koji broj? – pitam.
Pogledam oko sebe. Cipela koliko hoćeš: Sanjine, Damirove, Tamarine, moje. I mamine drvene natikače sa malom štiklom i šljokicama, baš kakve je volela. Kad ih pogledam, vidim u njima mamino stopalo sa nalakiranim noktima. Ne mogu. Ne mogu ih dati.
Lakonski se izvinim ženi: – Ne, nemam. Žao mi je. – i vratim se i nastavim tamo gde sam maločas stala.

Kasno te večeri, kad se sve umirilo i polegalo, otvorim mašinu za šivenje i na mene se obruše cipele, na desetine. Niko ih nikada neće obuti. Pred očima mi se odmotavao film, kadar po kadar. I ta žena, koja je došla niotkuda. Kao božji izaslanik koga nisam prepoznala. Kao  iskušenje. Kao ispit. Nisam položila.

                                                                                                                                                     Darinka Kovačević

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Место за Ваш коментар

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришете користећи свој WordPress.com налог. Одјави се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришете користећи свој Facebook налог. Одјави се /  Промени )

Повезивање са %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.