„Kafkin prijatelj“, Miro Gavran

Miro Gavran se često u naslovima svojih romana ili drama služi poznatim imenima, što na prvi pogled, u nama stvara dojam da u djelu mora biti riječ o nečemu što već znamo. Tko, recimo, ne zna, ako je ljubitelj književnosti, tko je bio Kafkin najveći prijatelj? I onda – nešto neočekivano. Fantastična mašta Mira Gavrana stvari postavi na način koji nas natjera da, kad već otvorimo njegovu knjigu,  ne odustajemo dok je ne pročitamo u jednom dahu. Imam osjećaj kao da se Gavran ponekad koristi poetikom E. A. Poa, koji je govorio kako treba pisati tekstove od sto redaka jer je to količina teksta koja se može pročitati odjednom. Gavran se, kao što znamo, ne pridržava pisanja u sto redaka, ali zato ima neku skrivenu spisateljsku tajnu i  magiju riječi kojom nas tjera da tekst pročitamo u jednom  dahu. Čitalački afiniteti su različiti, ali tako je barem kad sam ja u pitanju. Svaki Gavranov tekst me na određeni način oduševi. Moram priznati kako nisam ljubiteljica suvremene pisane riječi, uvijek mi tu nešto nedostaje, uglavnom misaonost na koju sam navikla u nešto starijoj književnosti, ali to uvijek pravdam činjenicom kako svijet danas živi brže, pa ni čitatelji nemaju mnogo vremena, smirenosti i koncentracije za čitanje dugih i detaljnih opisa, reminiscencija, refleksija… Držim, dakako, da ima i suvremenih hrvatskih književnika koji svakako zavrjeđuju pozornost i hvale vrijednu riječ iz ovog ili onog razloga, ali predugo bi trajalo kada bih sada svaku misao o tome razlagala. No, činjenica je da je malo njih doprlo do mene tako kako je to uspio Miro Gavran. Svaki put kada pročitam neki njegov tekst osjećam da mi je cijelo biće ispunjeno na neki vrlo suptilan način. Nema u njegovim romanima one silovite i snažne mudrosti ili filozofije koje će vas ostavljati bez riječi kao kod Krleže, Andrića, Selimovića, ali postoji ona tanka nit koja vas magično veže, da o njegovim tekstovima dugo potom razmišljate. Čudesna je lakoća Gavranovog pripovijedanja i magični su zapleti kojima nas iznenadi kada najmanje očekujemo, na način koji najmanje očekujemo, otvarajući potom završetak koji nas ostavlja u dilemi i dugom preispitivanju u namjeri da sami dokučimo pravi smisao takvog kraja. Njegovo poznavanje materije o kojoj piše je izvanredno, ali ono što svemu dodaje posebnu čar je vještina kojom nas namjerno ostavlja u nedoumici što je tu stvarnost, a što umjetnička nadgradnja. U trenu nam sve može izgledati kao stvarnost o kojoj smo već nešto znali, a sada smo to zahvaljujući Gavranovom interpretiranju samo nadopunili. A i ne mora biti tako. Stvarnost se tako relativizira, a čitatelj se intelektualno provocira da promišlja i istražuje.

Oni koji su proučavali povijest književnosti, epohu modernizma, ekspresionizam, sigurno znaju tko je bio Kafkin najbolji prijatelj. Njemu možemo zahvaliti što su Kafkini tekstovi uopće objavljeni i što su došli do nas. Stoga mi je, kada sam požurula kupiti knjigu, bilo za pretpostaviti da će priča govoriti o prijateljstvu Kafke i Maxa Broda. No, tu me je čekalo iznenađenje… Također, onima koji su proučavali Kafkinu biografiju, poznata je i priča o prefinjenosti karaktera njegove majke i o naročitom mjestu ove suptilne žene u njegovom životu.  Nesumnjivo je da je te suptilne crte njezine ličnosti naslijedio i sam Kafka. Druga žena, čije je ime neodvojivo  od Kafkinog je Milena Jasenska.  No, kakve sve to veze ima sa pričom o Kafkinom prijatelju? Zar nije logično da očekujemo priču o prijateljstvu dvojice muškaraca, o dubokoj odanosti i povezanosti Kafke i Maxa Broda? Gavran očito nije mislio tako. On priču prožima snažnom ulogom ovih dviju žena u Kafkinom životu na način koji nisam mogla ni zamisliti. I sve se prepliće čineći jednu neodvojivu cjelinu – prijateljstvo, literatura, filozofija, glazba, Prag… sa ove dvije žene. Dva prijatelja i dvije žene, koje ih sudbinski određuju. Ali, neću vam sve reći. Red je na vas da istražujete i zbrajate svoje sopstvene dojmove o ovom vrijednom štivu.

Fantastična priča, ispričana u nizu kratkih fragmenata povezanih u cjeline, puna emocija koje i nas koji čitamo oslikavaju na iznenađujući način.

Radnja je smještena u Pragu u razdoblju od 1903. do 1924., a zatim u Tel Avivu, tijekom 1953.

I za kraj, tek nekoliko citata:

 

 

 

– Čovjeku koji ima unutarnji svijet i koji je izgradio sustav vrijednosti nije više nužan otac. Uostalom, najvažnije spoznaje obrazovani ljudi stječu izvan obiteljskog doma –reče Max.

– Otac je prvi Bog koje poznajemo. Svi koji dođu nakon njega manje su važni – reče Franz.

– Kada bi se objavila ta Milenina pisma, Kafka bi bio ismijan. Što je daleko važnije, više u prvom planu ne bi bilo Kafkino djelo, nego ljubavna priča čiji su junaci nesretni pisci. A od svih tih pisaca koji se spominju u Mileninim pismima samo je jedan genij. Onaj o kojem najnegativnije piše.

– Sjeo je za radni stol.

Pred njim je bila Kafkina knjiga „Dvorac“. Uzeo ju je u ruke, okrenuo prvu stranicu, a trenutak potom snažno je bacio u zid.

Zdenka Blaslov