Архиве ознака: Franz Kafka

Fotografija pozajmljena sa: https://www.goodreads.com/book/show/10942446-kafkin-prijatelj

Miro Gavran se često u naslovima svojih romana ili drama služi poznatim imenima, što na prvi pogled, u nama stvara dojam da u djelu mora biti riječ o nečemu što već znamo. Tko, recimo, ne zna, ako je ljubitelj književnosti, tko je bio Kafkin najveći prijatelj? I onda – nešto neočekivano. Fantastična mašta Mira Gavrana stvari postavi na način koji nas natjera da, kad već otvorimo njegovu knjigu,  ne odustajemo dok je ne pročitamo u jednom dahu. Imam osjećaj kao da se Gavran ponekad koristi poetikom E. A. Poa, koji je govorio kako treba pisati tekstove od sto redaka jer je to količina teksta koja se može pročitati odjednom. Gavran se, kao što znamo, ne pridržava pisanja u sto redaka, ali zato ima neku skrivenu spisateljsku tajnu i  magiju riječi kojom nas tjera da tekst pročitamo u jednom  dahu. Čitalački afiniteti su različiti, ali tako je barem kad sam ja u pitanju. Svaki Gavranov tekst me na određeni način oduševi. Moram priznati kako nisam ljubiteljica suvremene pisane riječi, uvijek mi tu nešto nedostaje, uglavnom misaonost na koju sam navikla u nešto starijoj književnosti, ali to uvijek pravdam činjenicom kako svijet danas živi brže, pa ni čitatelji nemaju mnogo vremena, smirenosti i koncentracije za čitanje dugih i detaljnih opisa, reminiscencija, refleksija… Držim, dakako, da ima i suvremenih hrvatskih književnika koji svakako zavrjeđuju pozornost i hvale vrijednu riječ iz ovog ili onog razloga, ali predugo bi trajalo kada bih sada svaku misao o tome razlagala. No, činjenica je da je malo njih doprlo do mene tako kako je to uspio Miro Gavran. Svaki put kada pročitam neki njegov tekst osjećam da mi je cijelo biće ispunjeno na neki vrlo suptilan način. Nema u njegovim romanima one silovite i snažne mudrosti ili filozofije koje će vas ostavljati bez riječi kao kod Krleže, Andrića, Selimovića, ali postoji ona tanka nit koja vas magično veže, da o njegovim tekstovima dugo potom razmišljate. Čudesna je lakoća Gavranovog pripovijedanja i magični su zapleti kojima nas iznenadi kada najmanje očekujemo, na način koji najmanje očekujemo, otvarajući potom završetak koji nas ostavlja u dilemi i dugom preispitivanju u namjeri da sami dokučimo pravi smisao takvog kraja. Njegovo poznavanje materije o kojoj piše je izvanredno, ali ono što svemu dodaje posebnu čar je vještina kojom nas namjerno ostavlja u nedoumici što je tu stvarnost, a što umjetnička nadgradnja. U trenu nam sve može izgledati kao stvarnost o kojoj smo već nešto znali, a sada smo to zahvaljujući Gavranovom interpretiranju samo nadopunili. A i ne mora biti tako. Stvarnost se tako relativizira, a čitatelj se intelektualno provocira da promišlja i istražuje. Наставите са читањем →