Архиве категорија: Кутак за читање

Orhan Pamuk, Zovem se crveno – odlomak

Ja sam drvo

Ja sam jedno, jako usamljeno, drvo. Plačem svaki put kad pada kiša. Počujte, za ime Boga, sve ovo što ću da ispričam. Ispijte svoje kafe, rasanite se, otvorite oči, gledajte me oštroumno pa da vam pripovedam zbog čega sam toliko samo.

Vele da su me na brzinu nacrtali, na neobrađenom, grubom papiru, tek da bi iza medahovih leđa bila slika drveta. Tačno. Pokraj mene sada nema ni drugih krhkih stabala, ni sedmolistih stepskih travki, ni ustalasanog tamnog stenja što ponekad na đavola il’ čoveka zaliči, niti uvojastih kineskih oblaka. Samo zemlja, nebo, ja i horizont. Ali je moja priča zamršenija.

Nije uslov da ja, kao drvo, neizostavno budem deo neke knjige. Ali me onespokojava što ja, kao slika drveta, nisam stranica u nekoj knjizi, kakva god ona bila. Pada mi na pamet da bi se moglo desiti da, kad već ne predstavljam nešto u nekoj knjizi, moja slika bude okačena na zid pa da mi se neki klanjaju u obožavanju, kao što to idolopoklonci i bezbožnici čine. Da me ne čuju sledbenici Erzurumi-hodže, ponosim se time u potaji, a opet, jako se i stidim i bojim.

A što se pravog razloga moje usamljenosti tiče, to je što nikako ne mogu da znam koje sam priče deo. Trebalo je da budem deo jedne, ali ispadoh iz nje, kao što list opadne s drveta.

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Савршен брак, Ефраим Кишон

Из збирке кратких прича „Нема нафте, Мојсије“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Један од најдивнијих промашаја у цивилизованом свету јесте институција брака, од почетка планирана за добробит деце, уз потпуно занемаривање интереса родитеља. Отуда стална напетост између мужева и жена која пониње са: „Да, хоћу!” (Заштсо си то изговорио шапатом, идиоте!), а завршава подизањем наша за дуг и срећан развод. Неки људи мисле да је избегавање брака најбољи нанин да се одрже добри бранни односи. Томе је најближа варијанта:

 

САВРШЕН БРАК

Као на свим друштвеним скуповима интелектуалног садржаја, наше су се жене окупиле у једном углу дневне собе, формирајући затворену етничку групу и остављајући нас мушкарце да сами проведемо вече. Разгова- рали смо о разним стварима, од зачуђујуће висине нашег сина Рафија до несрећне афере Вотергејт, а од Вотергејта до изгледа на ско- рим изборима и евентуалног смањења поре- за на укупан приход, до новог Форда и Последњег танга у Паризу, сећате ли се? На тој теми смо се задржали нешто дуже, што због њене природе, што због чињенице да смо приближно истих година као Марлон Брандо, суперстар.

  • Тај ваш мушкарац средњих година не зна да игра – напоменуо је инжењер Глик. – А за то је крив лош брак.

Референдум спроведен на брзину у мушком друштву дао је следеће податке: 85% бракова спада у категорију грозних, 11% у категорију неподношљивих али све у свему добрих, 3% у категорију „боље да ти не причам” и 1% „не знам шта да кажем”. Наставите са читањем

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Miloš Crnjanski i književna kritika

Jedno svedočenje o odnosu književne kritike i uticajnih predstavnika kulturne javnosti prema mladim avngardnim stvaraocima u srpskoj međuratnoj književnosti. Svoja bolna iskustva u jednom takvom orkestriranom napadu, ne samo na njegovo delo, već i na njegov lični integritet, Miloš Crnjanski prenosi u komentaru uz pesmu „Ja, ti, i svi savremeni parovi“.

 

KOMENTAR UZ PESMU ,,JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI“

Za vreme moga boravka na Univerzitetu, u Beogradu, u onoj maloj kućici, u ulici Braće Nedića br. 29, koja je bila redakcija Dana, ja sam, za štampu, bio pripremio mnogo štošta.

Cvijanoviću sam bio dao zbirku Lirika Itake i knjigu proze, koju je štampao pod naslovom Priče o muškom, ali sam nameravao da izdam i drugo.

Pre svega ono što je izišlo pod naslovom Dnevnik o Čarnojeviću.

Štamparske prilike bile su, tada, teške.

Cvijanović je, na primer, ovu pesmu, u zbirci Lirika Itake, na str. 70, štampao prilepljenu uz prethodnu. I niko, ni moji mnogobrojni kritičari nisu, nikad, zapazili da su to dve pesme!

Jedan moj kritičar (Ratko Parežanin), u jednom večernjem listu toga doba (Tribuna), pisao je da sam ja futurist. A da bi to dokazao, on je uzeo tri strofe, iz triju različitih mojih pesama, i štampao ih kao jednu. I imao je pravo.

Svi su verovali da je tako.

Takva je tada bila naša literarna kritika, naša štampa — i čitaoci. Наставите са читањем

2 коментара

Објављено под Кутак за читање

„Serenata“ i komentar uz pesmu, Miloša Crnjanskog

SERENATA

Čuj, plače Mesec mlad i žut.
Slušaj me, draga, poslednji put.

Umreću, pa kad se zaželiš mene,
ne viči ime moje u smiraj dana.
Slušaj vetar sa lišća svelog, žutog.

Pevaće ti: da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti, ni članke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenulog.

A kad te za mnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu što vene.
Ah, niko nema časti ni strasti,
ni plamena dosta da mene voli:

No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
i borovi pusti ponositi.

Potkamien, u Galiciji, 1915.

 

UZ PESMU ,,SERENATA“

Bečkerek, sa svojim kasarnma, i kasarnskim zatvorima, nije bio prijatan za letovanje. Komandir čete u kojoj sam, kao kaplar, i ja marširao bio je to još manje. To je bio grof Drašković.

Taj čovek, lep, crn, snažan, veliki junak, koji je uzimao mitraljez na rame, pa trčao prema neprijatelju, bio se oženio nekom damom, izrodio sa njom decu, i nije mogao, od kapetana, dalje. Tu, i tutilo.

Valjda zato, bio je prava zver u čoveku.

Međutim, kao što mi se to desilo nekoliko puta u životu, ja sam vrlo dobro prolazio baš sa takvim čovekom. Dok je tukao, po glavi, štapom sa konja, pred strojem, stao bi kad bi stigao do mene. Наставите са читањем

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

„Čovek po imenu Uve“, Frederik Bakman

Svi nešto pričaju o čoveku po imenu Uve… Nisam do sada čitala Bakmanove romane, pa pomislih – još jedan od onih savremenih bestselera iza kojih stoji milionski vredan marketing zarad postizanja milionskih tiraža. Spadam među čitaoce koji više vole one takozvane „teške“ knjige, pa često razočaram poznanike preporučivši im „daveže koji mrače i samo nešto razmišljaju“, ali pomislih, kad već svi toliko pričaju o toj knjizi, pa makar bila samo još jedan primerak lake literature, red je da je i ja pročitam. I znate kako sam je doživela? Kao neočekivanu hladovinu usred letnje žege.

Bakman nas uvodi u priču jednostavno, nepretenciozno, jezikom primerenim savremenim brzim medijima, gde se ovaj roman i začeo kao ideja, i već nakon nekoliko rečenica u piščevom stilu otkrivamo kozerski dar, smisao za humor i sposobnost da zapaža, razume i sa lakoćom čini jasnim i očiglednim ono što obično ostaje neprimećeno i skriveno ispod površine vidljive stvarnosti. On ne poseže za metaforama i dubokomislenim porukama; umesto njega to čini život sam.

Posmatran u žanrovskom smislu, ovaj roman u najvećoj meri ima odlike hronike. Ali ne samo hronike jednog malog „nevažnog“ života, čija dnevna događanja pripovedač prati i popisuje, već i hronike vremena u kojem upravo živimo. Gotovo usputno i neosetno, budući da nam je čitalački fokus usmerio na pojave i situacije kakve prepoznajemo i u sopstvenoj svakodnevici, pisac obremenjuje priču brojnim unutrašnjim slojevima. Oni se pred nama otvaraju postupno, što u reminiscencijama glavnog junaka, što u grotesknim situacijama koje proističu iz njegovog odnosa prema okruženju, što kroz postepenu promenu našeg odnosa prema njemu kao osobi.

Uve je težak čovek. Dosadni namćor iz komšiluka. Neprilagodljiv. Tvrdoglav kao mazga. Mizantrop. Jedan od onih za koje obično kažemo – daleko mu lepa kuća! Prema njemu možete da osetite sve, samo ne razumevanje i empatiju.

Ali, prateći ritmična ponavljanja Uveove jednoobrazne svakodnevice, shvatamo da svaka epizoda u njoj postaje jedan umetnički znak, slika ispod koje leži podtekst sa dovoljno prostora da i sami u njega učitavamo sopstvena promišljanja, objašnjenja, samopreispitivanja – koliko poznajemo ljude uistinu, po kom kriterijumu ih razvrstavamo, biramo, odbacujemo i koliko poznajemo i sami sebe, bar onu svoju sivu stranu, sa kojom se malo ko rado suočava… I uopšte uzev, koliko smo empatični i koliko ljubavi imamo za davanje, bezuslovno i bez proračuna koliko bi za to trebalo da nam se uzvrati. Stavljajući u središte naše pažnje upravo čoveka čiji životni principi su zasnovani na stereotipima i predrasudama, pisac se majstorski poigrava i sa našim predrasudama i stereotipima i suptilno nas navodi da ih sami razobličavamo.

Vešto zaodevajući u humor sve ono što je povremeno na samoj ivici da postane patetika, Bakman nas vodi kroz Uveovu životnu priču, otkrivajući nam njegovu pravu prirodu i uzroke koji su oblikovali njegov karater. Polako shvatamo da rutinirana svakodnevica u kojoj se Uve kapriciozno pridržava svih svojih jednom davno ustanovljenih rituala, pravila i stavova, ne predstavlja ispraznu kolotečinu i bezidejnost jednog inadžije, već jedan vid doslednosti, snage i pouzdanosti čoveka, viđen njegovim očima.

Tako Uve pred našim očima raste i transformiše se iznutra, mada, posmatran spolja, do kraja ostaje narogušeno čangrizavo gunđalo. Ali, mi mu to već uveliko ne zameramo, jer znamo da to čini iz principijelnih razloga, zbog iskrivljenog načina na koji on sam razume osećanje dostojanstva, samopoštovanja i doslednosti.

Branijeta Kondžulović

1

Čovek po imenu Uve

kupuje računar koji i nije računar

Uve ima pedeset devet godina. Vozi sab. Ima običaj da u ljude koji mu se ne dopadaju upire prstom i to tako kao da su oni provalnici, a Uveov kažiprst policijska džepna lampa. Nalazi se pred pultom u jednoj od onih prodavnica gde ljudi sa japanskim automobilima dolaze da kupuju bele kablove. Uve je dugo posmatrao prodavca pre nego što je mahnuo prema njemu belom kutijom srednje veličine.

„Ehej! Da li je ovo jedan od tih vaših aipadova?“, želeo je da zna Uve.

Prodavac, mlađi čovek sa jednocifrenim indeksom telesne mase, delovao je kao da mu nije baš prijatno. Sasvim očigledno se borio sa porivom da odmah oduzme kutiju od Uvea.

„Tako je. Ajped. Ali zaista bih cenio ako biste prestali da tako mašete njime…“

Uve pogleda kutiju kao da je smatra krajnje sumnjivom. Otprilike kao da ta kutija vozi vespu, nosi trenerku, upravo je oslovila Uvea sa ,,ortak“ i potom pokušala da mu proda sat.

„Aha! Znači, ovo je računar?“

Prodavac je klimnuo glavom. Ali je odmah zatim počeo da okleva i brzo odmahnuo glavom.

„Jeste… ili, u stvari, to je ajped. Neki ga zovu ’tablet’, drugi ga zovu ’prenosivi računar’. Može se posmatrati na više načina…“

Uve je pogledao prodavca kao da nema blage veze o čemu govori.

„Tako znači!“

Prodavac smušeno potvrdi glavom.

,,Pa, da…“

Uve ponovo protrese kutiju.

,,A da li je dobar?“

Prodavac se počeša po glavi.

„Jeste. Odnosno… kako to mislite?“

Uve uzdahnu i progovori sasvim polako. Oblikovao je reči kao da se jedini problem u ovoj raspravi sastoji u tome što prodavac ima oštećen sluh.

,,Da li. Je. Dobar? Da li je ovo dobar računar?“

Prodavac počeša bradu.

,,Pa, ovaj… znači… veoma je dobar… ali to naravno zavisi od toga kakvu vrstu kompjutera želite.“

Uve se izbeči na njega.

„Želim računar! Običan računar!“

Neko vreme su obojica ćutali. Prodavac se nakašlja.

,,Pa, dakle, ovo zapravo nije običan kompjuter. Možda biste radije želeli…“

Prodavac zaćuta, očigledno tražeći neku reč koja bi čoveku pred njim mogla da deluje poznato. Onda se ponovo nakašlja i reče:

,,…laptop?“

Uve frenetično zavrte glavom i preteći se nagnu preko pulta. ,,Ne, neću to, do-đa-vo-la. Hoću računar!“

Prodavac klimnu glavom sa puno razumevanja.

„Laptop jeste kompjuter.“

Uve ga je uvređeno posmatrao, pa zatim svojim prstom demonstrativno kucnuo po pultu kao da drži džepnu lampu.

,,Pa to i sam znam!“

Prodavac potvrdi glavom.

,,Okej…“

Ponovo je zavladala tišina. Ne mnogo drugačija od one koja bi možda nastala između dva revolveraša koji su iznenada uvideli da su zaboravili da ponesu svoje revolvere. Uve je dugo posmatrao kutiju, kao da je pomalo očekivao da će od nje naposletku uspeti da izvuče neko priznanje. Наставите са читањем

6 коментара

Објављено под Кутак за читање

OTKROVENJE, Omer Petojević

Оставите коментар

6. августа 2018. · 22:31

Francuski roman, Frederik Begbede

Frederik Begbede je, kako se to obično danas kaže, kontoverzna ličnost u svetu književne umetnosti, filma, televizijskog zabavnog programa, advertajzinga… i stvaralac jednako uspešan u svemu čime odluči da se bavi, koliko god bio neprekidno izložen oštricama kritike, možda i po sopstvenoj volјi, jer danas se najbolјe prodaje ono što je s one strane društveno prihvatlјivog. On je jedan od onih poslenika javne reči koji raspolaže sa toliko talenta, veštine i moći sugestije da svaki svoj stav, iskustvo ili čak i nedostatak, može preinačiti u opšte uverenje i vrednost koju treba braniti. Ipak, uz sve čime izaziva pažnju javnosti, na pozitivan ili negativan način, neosporna je vrednost njegovog dela jer, kako god da mu priđemo, podstiče na preispitivanje brojnih polјulјanih sistema vrednosti u savremenom svetu.

Begbede je bespoštedni kritičar praznoglavog potrošačkog mentaliteta, u čijem formiranju, kao majstor advertajzinga, i sam učestvuje; gnuša se samodovolјnog i zasleplјenog neoliberalnog kapitalizma, čije plodove i sam  obilato uživa; izvrgava poruzi razmaženo francusko buržujstvo, naglašavajući pritom da  je buržujsko čedo koje sve o čemu govori poznaje iz ličnog iskustva; iz svojih neuspelih veza i brakova izvlači opšti zaklјučak da lјubav sputava, da je neprirodno vezivati se sa jednom osobom za ceo život, a javno konzumiranje narkotika samo je jedan vid rekreacije koju slobodan savremeni čovek može sebi da priušti u slobodno vreme… Savremeni boem i hedonista, do guše u društvu nadobudnog i blaziranog džet seta, udara po sve u čemu i sam bez ograničenja uživa. Čitaocima koji od pisca očekuju izvesnu doslednost, poruke koje Begbede šalјe zaista mogu izgledati pomalo šizofreno; za ostale, ovo štivo može biti moderno upakovana all inclusive ponuda, pa nek uzme ko šta voli.

„Francuski roman“ nastao je kao posledica jedne piščeve nimalo pohvalne avanture zbog koje je proveo dva dana u pariskom istražnom zatvoru. To neočekivano  iskustvo pokrenulo je u njemu bujicu preispitivanja, počevši od najintimnijih činilaca njegovog ličnog života, preko porodice iz koje je ponikao, do francuskog društva u celini u kojem je odrastao i formirao se kao ličnost. Nikome nije ostao dužan, a ponajmanje sebi.

Vraćajući se u svoje detinjstvo koje je, ni sam ne znajući zašto, potisnuo u zaborav, Begbede započinje pretraživanje od sedamdesetih godina dvadesetog veka. Počevši od tog perioda, pa do trenutka kada je odlučio da napiše roman, on rekonstruiše i analizira uzroke trenutnog stanja, koliko u svom ličnom životu, toliko i u Francuskoj. Kroz motiv lične zaboravnosti on se dotiče i sklonosti ka amneziji u sopstvenoj  naciji, njenog licemerja, nespremnosti da se suoči sa brojnim neprijatnim posledicama svoje prošlosti i upornosti u negovanju lepe samodopadlјive slike o francuskom društvu. Kolevka lјudskih sloboda i prava, sagledana kroz njegovu prizmu, više liči na „lejzi beg“ u kojem se lјulјuška društvo ušuškano u komfor i samozaborav i nespremno da stvari sagleda izvan okvira svojih materijalističkih potreba.

Govoreći o sebi, o tome šta je bio i šta je postao, autor se kreće tankom linijom između samosažalјenja i samosvesnog kritičkog preispitivanja.  Govori o kompleksima i strahovima, o lјubavi i lјubomori, o porodici i prlјavom vešu, o brakovima i razvodima, o uzorima, o stvarima kojima se ponosi, o knjigama, muzici, filmovima, o raskalašnom životu i klubovima… o svemu što ga je oblikovalo. A u svemu tome, kao neka  nit koja sve ispričano povezuje u celinu – osećanje nepotpunosti i nedovršenosti uprkos uspehu, osećanje praznine uprkos izobilјu, osećanje nezrelosti i nedoraslosti životu uprkos iskustvu. Koren svega toga, kako sam misli, verovatno se nalazi u njegovom razmaženom i prezaštićenom detinjstvu:  „Teško je oporaviti se od nesrećnog detinjstva“, zaklјučuje pisac,   „ali oporaviti se od prezaštićenog detinjstva može biti nemoguće. “

Branijeta Kondžulović

Odlomci iz „Francuskog romana“

Žorž Perek počinje W ili sećanja na detinjstvo rečenicom: „Nemam uspomene iz detinjstva.” A knjiga obiluje uspomenama. Dešava se nešto tajnovito kada zatvorimo oči i pokušamo da prizovemo prošlost: sećanje je kao šoljica sakea koja se može naći u pojedinim kineskim restoranima – na njenom dnu postepeno se prikazuje gola žena i nestaje čim se šoljica isprazni. Vidim je, posmatram je, ali čim joj se približim, ona mi pobegne, ispari. Takvo je moje izgubljeno detinjstvo. Molim boga da se desi neko čudo i da se moja prošlost lagano razvije u ovoj knjizi, kao polaroid traka. Ako smem sebe da citiram – a pokušaj da se izbegne nombrilizam u autobiografskom tekstu ravan je dodavanju budalaštine na pretencioznost – ovaj neobični fenomen već se dogodio.

U trenutku kada sam saznao da je moj brat postao nosilac Legije časti, nalazio sam se u pritvoru. Policajci mi nisu odmah stavili lisice na leđa, to su učinili dosta kasnije, dok su me vodili u istražnu bolnicu, a zatim predali u istražni zatvor na ostrvu De la Site, sutradan uveče. Predsednik Republike uputio je šarmantno pismo mom starijem bratu, čestitajući mu na njegovom doprinosu dinamici francuske ekonomije: „Vi ste primer kapitalizma kakav mi želimo: kapitalizma preduzetnika a ne kapitalizma špekulanata.” Наставите са читањем

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Хадријанови мемоари

Одломци из чувеног романа Маргерит Јурсенар, као подстицај за читање онима који још увек нису прочитали ово дело осведочене вредности:


Некад сам мислио да ће ми извесна љубав према лепоти заменити врлину, да ће моћи да ме одбрани од претерано простачких прохтева. Али преварио сам се. Љубитељ лепоте најзад свуда нађе златну жицу, и у најодвратнијем земљишту, да би осетио, држећи у рукама та фрагментарна ремек-дела, укаљана или поломљена, оно задовољство зналца, скупљача грнчарије која се сматра простом. Озбиљнију препреку за човека од укуса представља угледан положај у друштву, са свим опасностима ласкања и лажи које носи у себи скоро апсолутна моћ. Помисао да се једно биће, ма и најмање, претвара у мом присуству, може да ме наведе да га жалим, презирем или мрзим. Патио сам због тих лопшх страна своје судбине као шго сиромах пати због своје беде. Корак даље, и ја бих прихватио фикцију да освајам, мада се намећем. Али постоји опасност да из тога настане гађење или можда заглупљивање.

Човек би најзад можда претпоставио овешталим маневрима завођења једноставне истине разврата, да и ту не влада лаж. У начелу, спреман сам да прихватим да је проституција вештина као што је то и масажа или чешљање, али већ ми је тешко да се пријатно осећам и код масера и код берберина. Ништа није горе, простачкије од саучесника. Поглед испод ока крчмара који за мене чува најбоље вино, те прематоме лишаватогвинанекогдругог, већ је у данима младости био довољан да ми огади римска уживања. Не волим кад неко мисли да може да рачуна са мојом жељом, да је предвиди, а ја да се механички ‘У прилагођавам ономе што он мисли да сам ја одабрао. Због тог будаластог и изобличеног одраза мене самог, како ми га у тим тренуцима нуди неки људски мозак, скоро бих више волео јадне резултате аскетизма.. Ако легенда ништа не преувеличава говорећи о Нероновим претеривањима, о ученим истраживањима Тиберија, мора бити да су те велике присталице уживања имале отупела чула кад су се трудиле да од тог направе сложен механизам, и необично презирање људи кад су трпеле да им се тако подсмевају или да их тако користе. Међутим, то што сам се ја скоро потпуно одрекао ових претерано механичких врста уживања, или што нисам дубље у њих утонуо. треба пре да захвалим срећи но врлини, неспособној да се ичему одупре. Наставите са читањем

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

„Hadrijanovi memoari” – Marguerite Yourcenar

Marguerite Yourcenar (1903-1987) nesumnjivo spada među najznačajnije književnice modernog vremena. Belgijanka po rođenju, prva članica Francuske akademije, najveći je dio života provela u Americi, a bila je, u pravom smislu, građanka svijeta. Dio njezine književne baštine čine djela o rimskim imperatorima i likovima iz južnoslavenske epike. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 1987, a Hadrijanovi memoari donijeli su joj svjetsku slavu.

Roman Hadrijanovi memoari pamtim još iz studentskih dana. Tolika je bila umjetnička  i misaona upečatljivost. Čak i da nema komentara i objašnjenja same spisateljice, na kraju djela, dojam bi bio isti. Ovo je roman koji se ne zaboravlja.  Наставите са читањем

Оставите коментар

Објављено под Кутак за читање

Nesanica u Tokiju, Marćina Bručkovskog

Ako želite da upoznate Japan iznutra, iz perspektive jednog „gaiđina“, preporučujem vam da pročitate roman „Nesanica u Tokiju“ Marćina Bručkovskog.

Marćin Bručkovski roden je 1965. godine u Varšavi. Studirao je engleski jezik na Varšavskom Univerzitetu (1983-1986), a zatim odlazi u Tokio na kulturološke studije (Sofia Univerzitet). Iz Japana je trebalo da se vrati posle godinu dana, ali je tamo ostao deset godina (kako tvrdi, zbog ljubavi prema japanskom pivu). Radio je kao nastavnik engleskog jezika, inzinjer zvuka, IT konsultant i… bubnjar. Godine 1996. seli se u Singapur, gde je ziveo narednih pet godina. „Nesanica u Tokiju“ je njegov prvi roman, nakon kojeg je objavio jos četiri, a svi su u Poljskoj bili bestseleri.

U neku ruku, ova knjiga može poslužiti i kao svojevrsni bedeker ili priručnik za preživljavanje onima koji o egzotičnom Japanu sanjaju puni romantičnog zanosa i pozitivnih predrasuda. Žanrovska šarolikost romana, koji u sebi nosi elemente autobiografske i memoarske proze, putopisa, dnevnika… čini ga primamljivim i otvorenim za različite čitalačke ukuse kao i za različite prilike –  možete ga čitati pred spavanje, u autobusu, čekaonici, na plaži i svuda će vam podjednako okupirati pažnju i činiti da zaboravite na okruženje.

Ovo je jedan od onih romana, pisanih kolokvijalnim jezikom, koji odaju utisak ležernosti autora u čijem porivu za pisanjem dominantno mesto ima potreba da zabeleži i sa drugima podeli ono važno što čini život svakodnevice. U ovom slučaju japanske svakodnevice.

Sa lakoćom duhovitog i radoznalog čoveka, sa istančanom sposobnošću zapažanja i smislom za humor, Bručkovski u svemu što mu se događa, pa bila to i dosadna iscrpljujuća nesanica koja bi svakog drugog vrlo brzo izbacila iz ravnoteže,  pronalazi zrnce avanture. A avantura u Japanu, neočekivano svakom prosečnom Evroljaninu, može biti sve, od stanovanja po domaćim pravilima, preko održavanja lične higijene, kupovine piva u određeno doba dana, do druženja i putovanja.

Postoje brojni stereotipi u tome kako mi vidimo Japance, ali i u tome kako oni vide nas. Čitajući „Nesanicu u Tokiju“ dobijamo priliku da ih razobličimo.

Branijeta Kondžulović

東京の不眠症

„Nesanicu u Tokiju“  prevela sa poljskog Anđa Jočić

PRVO POGLAVLJE

Tokio by night

Šta ja ovde radim?

Ova pomisao nema – nasuprot očekivanjima – ni filozofske, ni muzičke osnove, i odnosi se samo na uočavanje da sam, sve vreme vrteći pedale i vozeči manje-više pravo, stigao do polazne tačke, odnosno male, mračne uličice na zadnjoj strani prodavnice pića, verovatno u rejonu Kanamećo. Verovatno, jer nakon dve godine provedene u Japanu, moje poznavanje tog prokletog pisma je i dalje klimavo: čitam do trista znakova, a to je, van svake sumnje, premalo. Na toj prodavnici nešto piše, a drugi znak sa leve strane mi izgleda nekako poznato… – možda je to nama, odnosno sirov? Da li se tako piše Šinamaći?

Ulica, razume se, nema imena; isuviše je mala za to. Najbliža ulica koja zaslužuje da joj se dodeli ime i da se smesti na malu mapu Tokija koju imam u džepu, nalazi se na oko pola kilometra odavde. Samo ne znam u kom pravcu. Ma nema veze, idem dalje, nešto treba učiniti s noći koja je tako lepo počela. Nije mi prvi put da se izgubim u ovom lavirintu uskih uličica; a sigurno nije ni poslednji, nema razloga za brigu. Наставите са читањем

4 коментара

Објављено под Кутак за читање